Znamenitosti

Staru crkvu Gospe od Ružarija opisao je godine 1709. u vizitacijama splitski nadbiskup Stjepan Cupilli, a na njenom je mjestu godine 1753. izgrađena nova koja je s vremenom propala. Današnja crkva Gospe od Ružarija izgrađena je na mjestu starije 1876. godine, a posvećena je tek 1898. Obnovljena je 1959. godine. Unutrašnjost crkve ima barokni glavni oltar. Vrijedne slike C. Medovića i B. Bulića, kao i Gospina slika s glavnog oltara (pol. 18. st., dar fra Filipa Grabovca) uništene su ili pokradene tijekom okupacije u Domovinskom ratu kada je crkva devastirana. Tijekom obnove interijer crkve obogaćen je vitrajima akademskog slikara Ante Kuduza. Pred crkvom je spomenik fra Filipu Grabovcu (rad Stipe Sikirice) koji je rođen u obližnjem Podosoju. Blagdan Gospe Ružarice, zaštitnice vrličkog kraja, slavi se redovito u prvu nedjelju listopada.

Okosnicu povijesne jezgre Vrlike tvori ulica položena u smjeru sjeveroistok – jugozapad koja prati slojnice uzvisine na čijem je vrhu tvrđava Prozor. Na nju se prema jugu okomito spaja ulica koja teče od centra naselja Trga fra Filipa Grabovca pred župnom crkvom do Česme. Uz istočni dio glavne gradske komunikacije koja se proteže od trga s Općinskim domom i župnom crkvom do pravoslavne crkve sv. Nikolaja, uz Ulicu Milana Begovića u kojoj je i njegova rodna kuća, izgrađene su kuće s obilježjima ruralne arhitekture – kamene jednokatnice ili dvokatnice sa sularima i dvorovima. Za zapadni dio glavne gradske komunikacije s drvoredom (Ulica Aloisa Mocka) karakteristične su gradske kuće, pretežito dvokatnice, građene tijekom 19. stoljeća. Pod balkonom jedne od kuća preko puta župne crkve Gospe Ružarice moguće je vidjeti zanimljiv antički reljef koji vjerojatno prikazuje rimskog boga Dioniza-Bakha okruženog grožđem.

Zgrada Općinskog doma sagrađena je godine 1899. nasuprot župnoj crkvi, čime je oblikovan središnji vrlički trg. Zgrada se sastoji iz dva krila, tlocrtno u obliku slova L, a sastoji se iz prizemlja i kata. Ožbukana je i ukrašena profiliranim vijencem u štuko izvedbi koji dijeli prizemlje od kata, te profiliranim prozorskim klupčicama na konzolama i doprozornicima. Obnovom nakon Domovinskog rata 1995. godine privedena je prvotnoj namjeni.

Izvor Zduša u Podosoju uređen je krajem 19. stoljeća. Kaptiran je kao pravokutni bazen obzidan zidovima iz klesanaca koji presvođenim kanalima sa zapadne i sjeverne strane prima vodu, a s istočne strane otiče Zduški potok. Nedaleko izvora otkriveno je srednjovjekovno groblje s nalazima od 7. do 12. stoljeća.

Car Franjo Josip posjetio je Vrliku 1875. godine. Sa svojom svitom odsjeo je u Podosoju, u kućama Vukovića. Ugodan ambijent sklopa, a posebno uređen ružičnjak i prostor s kamenim stolom pod grabom toliko mu se svidio da ga je prozvao vrličkim Schönbrunom. Od tada se zaselak u Podosoju naziva Šenbrunom i taj je službeni naziv zabilježen u svim topografskim kartama. Od izvornog ograđenog sklopa Vukovića kuća koje su uokvirivale dvorište s bunarom danas su sačuvane tri, dok je četvrta srušena i na njenom mjestu izgrađena nova.

Na području zvanom Bakovića greblje ostaci su srednjovjekovnog groblja iz 14. i 15. stoljeća na kojem se nalazi 15-ak neukrašenih nadgrobnih ploča-stećaka. Dio nadgrobnih ploča oštećen je i napukao, a dio pomaknut s mjesta na kojem se prvobitno nalazio

Gradnju mosta nad koritom rijeke Cetine nedaleko sela Vinalića poduzela je austrijska uprava 1907. godine. Gradili su ga domaći majstori dotjeranim kamenom tamno-sive boje. Ima tri otvora polukružnog oblika jednakih veličina koji leže na kamenim pilonima pravokutnog presjeka. Betonska stopa njihovih temelja novijeg je datuma. Čeoni zid mosta završava vijencem pravokutnog presjeka koji se pruža čitavom dužinom mosta. Ograda mosta je kamena s kosim većim poklopnim pločama. Duž ograde, neposredno iznad vijenca, nalaze se otvori za odvod kišnice. Veze između konstrukcije mosta i puta učvršćene su krilnim zidovima stožastog oblika od grubo obrađenog kamena s uzvodne i nizvodne strane. Razina mosta je horizontalna. Oblikom i načinom gradnje srodan je ostalim mostovima iz druge polovice 19. i s početka 20. stoljeća u Dalmaciji.
Cijelo područje oko mosta, uključujući i korito rijeke, veliko je arheološko nalazište, a ističe se velika prapovijesna utvrda, tzv. Balečka gradina, iznad desne obale Cetine s južne strane mosta. Oko mosta je pronađeno više antičkih, tj. rimskih natpisa, dok je u koritu Cetine pronađen brončani prapovijesni mač. Na prostoru obližnjeg zaseoka Jare nalazi se na ostatke rimske ville rustice. Prilaz rijeci sa zapada štiti tzv. Kosorska glavica na kojoj se također nalazi velika prapovijesna gradina. Balečki most upisan je u Registar kulturnih dobara RH.

Na Cetini i njenim pritocima mlinice su bile važan segment tradicijske kulture i privređivanja.
Pripadale su najrasprostranjenijem tipu dalmatinskih mlinova s vodoravnim mlinskim kolom (kašikare) kod kojih mlaz vode iz žlijeba – jaže pada na kašike mlinskog kola te se njegovo horizontalno kružno kretanje preko vertikalne osovine direktno prenosi na gornji mlinski kamen.

Lelasova mlinica je primjer mlinice kašikare s dvanaest mlinova i dvije pomoćne zgrade. Zgrade su u ruševnom stanju, bez krovne konstrukcije, ali s djelomično sačuvanim kamenim zidovima.
Na desnoj obali Cetine, uz koju je pristupni put mlinici, izgrađena je manja brana koja usmjerava vodu na mlin, a zgrade mlina su branom zaštićene od velikih riječnih bujica. Za slučaj niskog vodostaja u brani se voda akumulirala i služila za pokretanje mlinova. Za branu je u Dalmaciji rasprostranjen naziv jaža – jaz. Širina jaže prilagođena je širini i broju mlinica, na njoj su četvrtasti otvori kroz koje se pušta voda u drvene žlibe ili korita i tako usmjerava prema mlinskom kolu. Korita su pri dnu suženog presjeka, tako da snaga vode precizno pada na kašike donjeg postrojenja koje pokreće rad mlinskog kola.
Glavna zgrada mlinice s dvanaest mlinova izgrađena je ispod jaže i na visinskoj koti koja prihvaća vodu iz korita u podrumskom dijelu mlinice gdje su kašike za svaki mlin. Danas je sačuvana samo jedna kašika i nekoliko mlinskih kola. Nije sačuvan nijedan kompletan mehanizam mlina, ali se predviđa njegova obnova.
Glavna zgrada mlinice ima podrum u kojem su smješteni donji dijelovi mehanizma za pokretanje mlinskog kola i kroz koji kontrolirano protječe voda i izlazi ispod južnog pročelja mlinice. Prostor prizemlja, glavni prostor gdje se prima žito i izdaje brašno, imao je dvanaest drvenih koševa iznad mlinova te prostor ognjišta i krevet za mlinara. Zgrada je imala dvostrešni krov, drvenu krovnu konstrukciju s pokrovom od utorenog „francuskog“ crijepa.
Kao rijetko očuvan spomenik tradicijskog graditeljstva Lelasova mlinica upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Nova crkva sv. Josipa u Ježeviću izgrađena je 2004. godine na mjestu starije iz 1969. godine koja je bila porušena u Domovinskom ratu.

Na lokalitetu Crkvina u Koljanima Gornjim početkom 20. stoljeća otkriveni su ostaci veće starohrvatske crkve, druge po značaju u gornjoj Cetini. Uska trobrodna crkva koja je vjerojatno imala i zvonik u osi glavnog pročelja izgrađena je krajem 9. ili početkom 10. stoljeća. Od sačuvanih ostataka strukture ove crkve pohranjenih u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu posebno je značajna oltarna pregrada, jedna od najbolje i najcjelovitije sačuvanih ranosrednjovjekovnih oltarnih pregrada s plutejima ukrašenim mrežom troprutih pletera i reljefima ptica, rozeta i Solomonova čvora. Uokolo crkve u 10. i 11. st. nastalo je groblje koje je trajalo sve do 15. ili početka 16. st. i koje se još uvijek istražuje. Crkva i groblje ukazuju na postojanje većeg naselja u blizini. Ostaci crkve gotovo su u potpunosti uništeni tijekom 20. stoljeća. Lokalitet je neposredno uz rub akumulacijskog jezera Peruča te je za visokog vodostaja potopljen.
Crkvina je dio Arheološke zone Koljane, kompleksnog arheološkog nalazišta s kontinuitetom naseljenosti od prapovijesti, antike i srednjega vijeka do danas. Ona je jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta na području Cetinske krajine i šireg srednjodalmatinskog zaleđa te je upisana u Registar kulturnih dobara RH.
Posebno se ističe Bodrožića gradina i naselje s njene istočne strane s prapovijesnim i antičkim ostacima te vjerojatno najveća skupina prapovijesnih tumula (grobnica) tzv. gomila u Dalmaciji na obližnjoj zaravni Pod.

Pretpostavlja se da je manastir Dragović nastao već u 15. stoljeću. Početkom 17. stoljeća monasi ga napuštaju i bježe u Ugarsku, no već 1694. godine vraćaju se i obnavljaju ga. Novu manastirsku crkvu počeli su graditi u 18. stoljeću, a dovršena je 1866. godine. Manastir je potopljen prilikom izrade akumulacijskog jezera Peruča, a za vrijeme niskog vodostaja mogu se vidjeti ostaci njegove građevne strukture. Šezdesetih godina 20. stoljeća na povišenom mjestu jugoistočno od nekadašnje lokacije starog, potopljenog, manastira izgrađen je novi s crkvom iz 1958. godine.

O srednjovjekovnoj naseljenosti cetinskog prostora svjedoče nalazi stećaka. Stećci su srednjovjekovni nadgrobni spomenici koji nastaju krajem 13. stoljeća i javljaju se do kraja 15. odnosno početka 16. stoljeća. Pet neukrašenih i neoštećenih stećaka položeno je uz cestu između Dragovića i sela Laktac. Vjerojatno su doneseni s neke obližnje lokacije.

Izvor u vrtovima podvaroša (Varoždin) uređen je 1898. godine. Do njega se silazi kamenim stubama, a s tri strane ograđen je kamenim zidom iz klesanaca, dok voda teče iz dvije česme. Neposredno uz izvor pralo se rublje na dijelu potoka sa skošenim kamenim obalama.

Tvrđava Prozor iznad današnje Vrlike sagrađena je na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće na teritoriju cetinskog kneza Ivaniša Nelipića. Prozor se prvi put spominje 1406. godine kada Vrlikom i okolicom upravlja bosanski plemić i splitski knez Hrvoje Vukčić Hrvatinić (1350. – 1416.). Po svojoj sačuvanosti spada među najznačajnije srednjovjekovne utvrde u unutrašnjosti Dalmacije. Nepravilnog je pravokutnog tlocrta sa središnjim utvrđenim stambenim dijelom – donžonom – u koji se ulazilo preko zidane rampe i pokretnog drvenog mosta na istočnom pročelju. Na zapadnoj strani je stambeni dio, “providurov stan”. S istočne strane utvrda je branjena manjom kulom kružnog tlocrta. Ulaz u tvrđavu je bio sa zapadne strane, zaklonjen posebnim zaobljenim zidom. Južnu, nepristupačnu stranu kompleksa štiti niski bedem izgrađen na litici.
Tvrđava je stradala 1715. godine tijekom Malog rata i poznatog turskog napada na Cetinsku krajinu. Turci su tada vojnicima plaćenicima koji su se u Vrlici predali poštedjeli živote, dok prema stanovnicima zaklonjenima u tvrđavi nisu iskazali takvu milost.
Obnova tvrđave započela je sada već davne 1988. godine i naprasno je prekinuta Domovinskim ratom i okupacijom 1991. godine. Obnova se nastavlja 2006. godine s ciljem očuvanja i stavljanja u funkciju ovog jedinstvenog srednjovjekovnog dvorca. Utvrda Prozor upisana je u Registar kulturnih dobara RH.

Posebno bogatstvo vrličkog kraja čine vode, kako tekućice – rijeka Cetina sa svojim pritocima – tako i umjetno jezero Peruča. Brojni izvori pitke vode koriste se od davnina, te su nerazdvojivo vezani za život na ovim prostorima i utkani u duhovnu kulturu ovog kraja.
Česma (ili Vrilo) je izvor potoka u šumi u jugozapadnom dijelu Vrlike. U katastarskom zapisu spominje se 1840. godine. Godine 1875., uoči pohoda cara Franje Josipa vrličkom kraju, izvor je uređen. Oko izvora je izgrađen kameni zid koji uokviruje plato kružnog tlocrtnog oblika. U zidu je kao spolija uzidan nečitak raniji natpis. Do izvora se silazi s tri strane kamenim stubama, a voda teče iz šest kamenih izljeva na kamenom zidu. Nizvodno od Vrila je uređeno kameno korito za pranje rublja. Uz Česmu je 1939. godine izgrađena manja centrala s električnom pumpom te je Vrlika već tada bila opskrbljena strujom i vodom. Česma je kao mjesto okupljanja i druženja imala značajnu ulogu u životu Vrličana te je inspirirala Milana Begovića po čijem je libretu Jakov Gotovac skladao operu „Ero s onoga svijeta“. Na Česmi je spomenik Milanu Begoviću. Ona je pozornica na kojoj se svakog ljeta izvodi Gotovčeva opera. Česma (Vrilo) i njena okolica upisani su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Mlinica kod Vrličke česme nastala je najvjerojatnije i prije uređenja Vrličke česme krajem 19. stoljeća. Jako vrelo vode koje je pokretalo mlinski mehanizam korišteno je istočno i nizvodno od uređenog prostora najpoznatije česme u Vrlici.
Mlinica je bila u funkciji do polovine 20. stoljeća, pripada obitelji Stojić, pa je poznata u Vrlici i kao Stojića mlinica. To je manja mlinica tlocrtnih gabarita 7 x 4 metra i sa samo jednim mlinom. Sama zgrada mlinice danas je u ruševnom stanju, krovna konstrukcija u potpunosti je uništena, a kameni zidovi, obrasli raslinjem i razoreni korijenima stabala, u potpunosti su destabilizirani.
Rekonstrukcijom odvodnog kanala vode uz cestu 70-ih godina 20. stoljeća, te izgradnjom kamenih podzida tog kanala, u potpunosti je povišen teren ceste i prostora oko mlinice. Zgrada mlinice ostala je više od jednog metra zasuta zemljanim nasipom, tako da je ulaz u zgradu mlinice djelomično zatrpan, a u potpunosti je zatrpan kanal kojim je voda prolazila kroz mlinicu i pokretala mlinski mehanizam.
Mehanizam mlina djelomično je sačuvan, a kašika je bila izrađena od drva. Nisu pronađeni dijelovi koša mlina niti ognjišta koje je bilo u mlinu.
Južno od Vrila, neposredno uz Stojića mlinicu, godine 1926. kaptiran je još jedan izvor – Mala česma.

Srednjovjekovna vrhrička župa na prostoru gornjeg i dijela srednjeg toka Cetine, sve do Hrvatačkog polja, spominje se u dokumentima 1185. godine. Do prijelaza s 15. na 16. stoljeće sjedište starohrvatske vrhričke župe bilo je u Vrh Rici, naselju uz izvor Cetine. U 14. i 15. stoljeću u Vrh Rici bilo je sjedište arhiđakonata. Vrh Rika nije bilo utvrđeno naselje te je stradala već u prvim turskim naletima sredinom 15. stoljeća. Malobrojni ostaci naselja sačuvani su vjerojatno na položaju Pivnice u blizini crkve Sv. Spasa. Sjeverno od lokaliteta crkve Sv. Spasa na obroncima Dinare kod sela Podglavaš nalazi se velika srednjovjekovna utvrda Glavaš ili Dinarić koja je čuvala planinsku komunikaciju prema Bosni.

U 19. stoljeću na ovom je području pronađena malena srebrna kadionica iz 8. stoljeća franačkog porijekla (čuva se u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu). Kadionica svjedoči o intenzivnim vezama rane hrvatske kneževine i franačkog kraljevstva u 8. i 9. stoljeću.

Crkva Sv. Spasa jedna je od najznačajnijih predromaničkih hrvatskih građevina, a zauzima istaknuto mjesto u sveukupnoj europskoj predromanici. Nalazi se u blizini izvora Cetine, usred prostranog groblja i jedina je crkva iz tog vremena u prostoru Dalmatinske zagore koja je gotovo u potpunosti sačuvana u izvornom obliku, sa zvonikom iznad ulaza u crkvu. Dali su je sagraditi župan Gostiha sa sinovima i majkom Nemirom u zadnjoj četvrtini 9. stoljeća, u vrijeme hrvatskog kneza Branimira. Izvorno je bila jednobrodna građevina s trikonhalnim svetištem na istočnoj te predbrodom (zapadnim zdanjem ili westwerkom) i zvonikom na zapadnoj strani. Tijekom 13. i 14. stoljeća središnja polukružna apsida je srušena i pregrađena u četvrtastu. Zidovi crkve s unutrašnje su strane ojačani pravokutnim lezenama, a s vanjske strane kontraforima. Zvonik crkve najstariji je očuvani zvonik u srednjovjekovnom graditeljstvu Hrvatske.
Na prostoru oko crkve otkriveno je veliko groblje s više od 1100 grobova, a nekoliko je grobova nađeno i u samoj crkvi. Među brojnim i raznovrsnim grobnim nalazima (nakit, oruđe, oružje, novac, tkanina) ističu se luksuzno izrađene naušnice i dijelovi pozlaćenog srebrnog pojasa urešeni cizeliranim ljudskim i životinjskim figurama, sa stilskim osobinama gotike (čuva se u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu). Crkva Sv. Spasa upisana je u Registar kulturnih dobara RH.

Jednobrodna parohijska crkva sv. Nikolaja, iako se spominje 1701. godine, svoj današnji izgled zadobila je 1801. godine kada joj je na ulaznom pročelju dograđen zvonik, a produžena je polukružnom apsidom. Četverokatni zvonik raščlanjen je horizontalnim jednostavno profiliranim kamenim vijencima. Na prvom katu ima rozetu, pa prema vrhu pravokutnu biforu i polukružni prozor. Završava lukovicom na kvadratičnom tlocrtu.

Kameni most na Cetini složen je od srednjovjekovnih kamenih megalita – stećaka koji su izvorno korišteni kao nadgrobni spomenici. Jedinstven je primjer premošćivanja rijeke, a nalazi se u blizini mnogih arheoloških lokaliteta od kojih je najznačajniji lokalitet ranoromanička crkva Sv. Spasa s grobljem. Kameni nadgrobni spomenici vjerojatno su doneseni s groblja iz 15. stoljeća pokraj zaseoka Vranješi. Sličan most, tzv. Vukovića most, nalazi se na rukavcu Cetine kod zaseoka Vukovići, nizvodno od Vukovića izvora rijeke Cetine.

Mlinica u zaseoku Vukovići izgrađena je na jednom od izvora rijeke Cetine sa šest mlinskih postrojenja i horizontalnim mlinskim kolom tipa kašikar. Uz zgradu mlinice s mlinskim postrojenjima je i prostor za pomeljare gdje se čekao red za meljavu žita. Kamena zgrada mlinice izgrađena je uz sam izvor rijeke, na dva metra nižoj koti tako da se izvor – vrilo koristi kao akumulacija vode s koje se kroz drvene „žlibe“ voda usmjerava na kašike, pomoću kojih se pokreće mlinsko postrojenje.
Jedinstveni prirodni fenomen jakog izvora rijeke i mlinice s branom predstavlja vrlo vrijedan hidroetnografski spomenik i prirode i tradicijskog graditeljstva. Cjelina mlinice i vrela upisani su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Marasova mlinica na Zdušu bila je primjer mlina kašikara s horizontalnim mlinskim kolom i tri mlinska postrojenja. U istom prostoru je otvoreno ognjište i prostor za pomeljare. Voda iz potoka Zduš navodi se na kašike kroz drvene jaže i na taj način se pokreće mlinsko postrojenje. Mlinica nije u funkciji.

Crkva sv. Petra i Pavla na vrličkom groblju je prva crkva podignuta u Vrlici poslije oslobođenja od Turaka, a prvi put se spominje 1701. godine. Više je puta obnavljana – značajno 1953. godine te nakon Domovinskog rata. Neposredno uz crkvu je staro groblje sa starinskim manjim nadgrobnim spomenicima u obliku križa, te novijim s bogatim floralnim dekoracijama, često i s obojenim prikazom sv. Jurja koji ubija zmaja. Te bogato ukrašene nadgrobne spomenike izrađivali su lokalni majstori. Crkva sv. Petra i Pavla s grobljem upisana je u Registar kulturnih dobara RH.

Crkva sv. Jure u Gornjim Maovicama podignuta je 1901. godine, u više navrata je popravljana, a nakon Domovinskog rata je obnovljena i uz nju je dograđen novi zvonik. U prostoru groblja uz crkvu vidljivi su ostaci starije crkve kojoj je djelomično sačuvano zapadno, ulazno pročelje. Ranija crkva sv. Jure izgrađena je nakon naseljavanja ovog prostora tijekom 17. stoljeća. Stariji nadgrobni spomenici na groblju uz crkvu izrađeni su na vrlo karakterističan način za prostor vrličkog kraja i šire, jer su ih izrađivali lokalni majstori. Kameni križevi ukrašeni su floralnim motivima i motivom sv. Jurja koji ubija zmaja. Kraj jedne od grobnica nađen je poklopac rimskog sarkofaga.

Jednobrodna parohijska crkva sv. Nikolaja, iako se spominje 1701. godine, svoj današnji izgled zadobila je 1801. godine kada joj je na ulaznom pročelju dograđen zvonik, a produžena je polukružnom apsidom. Četverokatni zvonik raščlanjen je horizontalnim jednostavno profiliranim kamenim vijencima. Na prvom katu ima rozetu, pa prema vrhu pravokutnu biforu i polukružni prozor. Završava lukovicom na kvadratičnom tlocrtu.