Gdje smo mi ovo? – zapitali smo se, i ja i moj kolega fotoreporter Nikša Stipaničev dok smo se parkirali ispred tvornice čokolade, u moderno opremljenom i uređenom poslovnom inkubatoru u zoni Kosore.

Oko nas prekrasna vizura planinskih visova prekrivenih snijegom kao da smo u Alpama ili u nekom drugom mondenom ljetovalištu.

Jesmo li u Vrlici ili smo negdje u Europskoj uniji? Točno je, naravno, i jedno i drugo. Ne samo da smo mi ušli u Europsku uniju, nego je Europska unija izgleda došla i k nama, dala nam nekih 20-ak milijuna kuna, nepovratnih, pa se sad u poslovnoj zoni Kosore, umjesto čadora Age Hasanage, bijele i svijetle hale i poduzetnički pogoni, u koje su, evo, došli i Belgijci. Da bi u tom djevičanskom krajoliku, u kojem još pasu stada ovaca – evo ih na slikama, pravili – što – čokoladu. I to ne bilo kakvu, nego isto takvu, vrhunsku, ekološku, vegansku, bio, raw, kako li se sve to danas ne zove.

Dobro, možda malo pretjerujem(o) u lirskom opisu, ali matematika mu itekako ide u prilog i nudi manje -više istu sliku. Nikola Uzun, direktor “Vrle”, Razvojne agencije Grada Vrlike, reći će da je proračun grada Vrlike oko dva milijuna eura, sada će biti i oko tri jer rade dosta EU projekata. I da nije njih, mogli bi samo sanjati o poduzetničkom inkubatoru za koji su, aplicirajući na EU fondove, dobili 19 milijuna kuna, što je više od cijeloga godišnjeg proračuna grada. Vrlika je, u tom smislu, dosad gledala u nebo jer živi od rente HE Peruća. Ako je godina kišna, dobit će tri do četiri milijuna (kuna) od HEP-a, a ako je sušna, milijun do dva. A sam inkubator je na koncu koštao 26 milijuna kuna!

 

Vrlika je u tom smislu, pohvalit će se Uzun, grad s najvećim povučenim sredstvima EU-a u cijeloj Republici Hrvatskoj, pa je inkubator, kojem je cilj privući mlade tvrtke i startupove, već gotovo popunjen.

– Imamo šest ureda po 30-ak kvadrata i šest radionica s po 200 kvadrata, u kojima trenutno radi tvrtka Belgian Gourmet. Evo, i ovom prigodom pozivam sve zainteresirane poduzetnike da se jave, uvjete najma mogu naći na našoj web-stranici. Nudimo besplatne režije, infrastrukturu, internet, umrežavanje s drugim korisnicima, pomoć ako ste stranci – kao što su bili i Belgijci – s našom birokracijom, administracijom, ministarstvima, bankama. Koliko god možemo smo im naruku, i kao inkubator i kao gradska uprava – navodi Nikola Uzun.

Inače, Belgian Gourmet franšiza je velike belgijske tvrtke, treće po veličini u Belgiji, a njihove poslove u Vrlici vodi Luc Laureys, koji je suvlasnik i glavni tehnolog. Oni su pokrenuli proizvodnju u poduzetničkom inkubatoru, u što su dosad investirali oko dva milijuna eura od planirana četiri.

A kada se proizvodnja sasvim uhoda, planiraju je preseliti u susjedstvo, u tvornicu koju će podići na 27 tisuća četvornih prostora koji su još prije godinu i pol dana kupili u poslovnoj zoni Kosori. Belgijci imaju tvornice po cijelom svijetu, jedna od njih sagrađena je nedavno i u Vijetnamu, s 300-tinjak zaposlenih, u kojoj je Luc također radio i uspostavljao proizvodnju, i odakle je i došao u Hrvatsku zajedno sa svojom partnericom iz Vijetnama Thao Thuan, koja također radi u pogonu u Vrlici. Koja napreduje, ma što tko mislio, i koristi činjenicu što nitko u okruženju trenutno nema poduzetnički inkubator.

– Knin sad radi, Sinj nema, pa onda nije ništa čudno što recimo Sinjanke dolaze raditi u Vrliku. Putovali 45 kilometara prema Splitu ili prema Vrlici isto im je. Razlika nema, barijera je jedino u glavama! Ideš tamo gdje ti je bolje i gdje imaš uvjete!

Isto tako, s druge strane, ima i dosta Vrličana koji rade u Drnišu, u TOF-u. Zadovoljni su plaćom, firma im plaća putne troškove i problema nema. Pa ne bi ni Belgijci došli kod nas na lijepe oči, nego zato što su procijenili da im je ovdje najbolje, odnosno najpovoljnije.

Obišli su oni i čitav niz okolnih zemalja, pa i u Hrvatskoj dosta mjesta, i na koncu izračunali da ovdje kod nas imaju najviše pluseva i najmanje minusa. Može netko reći da sam ja pristran jer sam zaposlenik grada Vrlike, ali to je tako. Računica je bitna! – uvjerljivo zvuči Uzun.

I planiranje. Evo, kaže nam da su u svom programu već sad počeli s podjelom besplatnih sadnica oraha i badema jer bi tvornica čokolade, ako se bude razvijala kako je najavljeno, mogla trošiti velike količine orašastih plodova. Mlijeko neće jer je veganska, a Luc Laureys uvjeren je da je baš pred takvim, specijaliziranim programom proizvodnje, koja je počela prije šest tjedana, velika perspektiva.

 

– Danas proizvodimo tonu i pol čokoladnih proizvoda dnevno, u jednoj smjeni. No, to je tek početak, trebat će nam još dva-tri mjeseca da se ‘uštelamo’, da sinkroniziramo strojeve… Namjera nam je da nakon toga dođemo do 15 tona čokolade tjedno. Zapošljavamo trenutno 13-14 radnika, odnosno radnica u jednoj smjeni, a čim se uštimamo, i ako bude dovoljno radnika, namjera nam je uspostaviti još jednu smjenu – kazao nam je Lauyers, koji je Belgijac, razgovara s nama i radnicima na engleskom. Thao je Vijetnamka, a za posao su se, kako čujemo javljali i neki Filipinci, odnosno Filipinke, kojima je u Zadru završila turistička sezona pa gledaju bi li im ovo u Vrlici bilo isplativija opcija. Interesantne su to jezične kombinacije koje su do jučer u gradiću Nijemog kola, Milana Begovića i “Ere s onog svijeta” bile nezamislive. A danas su realnost.

Jednako kao i proizvodnja Lovechock čokoladice ‘Warm Hug’ ili Topli zagrljaj, ‘organic vegan chock’ sa 79 posto kakaa, sa Cherry chilijem i Cerise Pimentom. Ambalaža je od recikliranog kartona, kompostibilnog, a još je i plastic free jer se onaj plastični omotač u koji je pakirana razgrađuje u roku od dva mjeseca, kako tvrdi Luc.

U ovoj čokoladi, koja se proizvodi u Vrlici, ne samo da nema mlijeka, nego uopće nema šećera. Koristi se u tu svrhu nektar od kokosova cvijeta, posebno pržena zrna kakaovca, sve od provjerenih, certificiranih proizvođača zbog čega je i cijena ovih čokoladnih proizvoda između 30 do 40 posto veća nego ostalih čokolada.

Znamo da se u Europi ne pita za plaće, ali kako mi još imamo balkanskih manira, pitamo Luca i kakve su plaće zaposlenih. Početna je 750 eura, odnosno po starom oko pet i pol tisuća kuna, plus putni troškovi dodatno, i onda nakon tri mjeseca probnog rada, u kojem se vidi je li ovo firma za njih, odnosno jesu li oni za ovu firmu, ide naviše, prema gore.

Mateja Živalj je voditeljica proizvodnje, magistrica prehrambene tehnologije – zajedno s kolegicom također magistricom Anitom Crnjac koja je zadovoljna nakon mjesec i pol dana rada u ovom novom pogonu. Mlada 25-godišnjakinja iz Obrovca sinjskog radila je već pola godine u Tommyja na kontroli kvalitete prije nego je došla u Vrliku.

– Prezadovoljna sam jer ovaj projekt ima jako puno potencijala, a i u Splitsko-dalmatinskoj županiji za moju struku nema baš puno posla u proizvodnji, pa je ovo pravi profesionalni izazov. Pogon je na svjetskoj razini, za sve sastojke u proizvodnji imamo biocertifikate i raduje me rad u jednom ovakvom okruženju. Proizvodimo zasad table čokolade od 70 grama i male ‘bars’ od 40 grama, s više različitih okusa – kaže Mateja koja svaki dan putuje 45 kilometara u jednom smjeru na posao i 45 u drugom, s posla.

 

– Nije mi teško putovati, isto mi je i do Splita i do Vrlike. Do Vrlike mi je čak i brže jer je manji promet – ponavlja i potvrđuje Mateja ono što je već prije kazao Nikola Uzun.

Slično je i s drugim radnicama koje su iz sinjskog, drniškog, kninskog kraja, ima i Vrličanki, s Lelasove glavice kao što je simpatična i energična Ela Lelas. Natječaj je stalno otvoren, svi su dobrodošli.

Fali radnika. I ne samo njih. Fali ljudi, općenito. Ni Vrlika nije utekla demografskim trendovima cijele Hrvatske, a posebice Dalmatinske zagore.

– Zadnji je popis pokazao 1700 stanovnika, izgubili smo 21 posto stanovnika od zadnjeg popisa, a od onog iz 2001. kad nas je bilo skoro 3000, još i više. Istina je, ljudi idu, sele se, ali nije ni to toliki problem, nego je najveći slab prirodni prirast. Puno više ljudi umire nego se rađa, 50 umre, deset se rodi, i to je nažalost najveći problem.

Pokušavamo mi u Vrlici, sa svoje strane, poticati koliko možemo, prvo dijete deset tisuća kuna, pa 15, 20, 25, knjige besplatne dajemo, već deset godina, prije nego je Zagreb u to krenuo, mi smo to uveli – prijevoz, besplatan vrtić za svu djecu od treće godine, sve što možemo kao mala jedinica lokalne samouprave, ali sve je to malo i nedovoljno.

Bojim se da tu neće biti uspjeha sve dok se država ne uključi s nekim snažnim demografskim mjerama. Inače, sve ovo što radimo i činimo, sve ove poslovne zone i inkubatori, svi ovi parkovi prirode, tvornice i investicije, bit će uzalud i utaman, pa makar bile i čokoladne. Za koga? – pitaju se zajedno, i Uzun, i vaš novinar.