Ante Turudić,
predsjednik gradskog vijeća
Bliži se Božić i Nova, 2008. godina, vrijeme je kada se ljudi rado osvrnu unazad i ocjene svoje djelo, ali jednako tako vrijeme je kada se prave planovi, smišljaju načini za njihovu realizaciju. Vama se obraćamo kao jednom od najistaknutijih Vrličana da za www.vrlika.hr ocijenite vrijeme iza nas i svojim iskustvom date neke poticaje mladim generacijama što i kako dalje.
U svijetlu uvoda, molim ocijenite “vrličku” politiku ili politiku oko Vrlike u vremenu od kada je Vi pratite, a pratite i sudjelujete intenzivno još od 70. godina prošlog stoljeća.
Htio bih odmah reći da je Vrlika predziđe predziđa hrvatske politike na ovim prostorima, i uporišno mjesto borbe za hrvatske vrijednosti. Ja s mojih 63 godine to dobro znam i poznajem i sudjelujem u tome više od 40 godina. Stoga sam najtužniji na činjenicu da je vrlički kraj osakaćen razdvajanjem, cijepanjem teritorija 1962. godine kada su nas podijelili komunistički vlastodršci između Sinja i Knina. Danas bi naš kraj bio daleko razvijeniji, a Vrlika bi po broju stanovnika danas, unatoč ratu, bila nekoliko puta brojnija. Osim te politike, naravno da je i gubitak 600 mladih života nakon rata i u poraću tome doprinio. Ta razdvajanja eto i danas se provode na druge načine, a tome kumuju i neki manji osobni interesi.
Želim posebno u tom svjetlu naglasiti činjenicu da se najbitnije u recentnijoj povijesti događa 17. kolovoza 1990. godine s podizanjem civljanskih barikada. Naši su ljudi odmah shvatili i taj dan smo se i mi počeli boriti i uzeli smo oružje u svoje ruke. Znali smo da nema slobode bez žrtava. Tu je došlo i progonstvo kao jedno posebno iskustvo, ali ni te činjenice nisu unijele sumnju u povratak, u vjeru za životom kao svoji na svome u Vrlici. Imali smo vjeru u ostvarenje hrvatskog sna: znali smo da ćemo živjeti kao svoji na svome za to smo se borili i to smo ostvarili.
Kad se osvrnem za ovih 17 godina izuzetno sam ponosan na sve što smo zajedništvom u Vrlici i Hrvatskoj postigli. Ostvarili smo mnogo svojom slogom i uz pomoć svoje države. Zamislite što bismo učinili da je to naša država bila posljednjih 50-60 godina i da je politički sustav bio dobar? Svi ovi zahvati koji su postignuti, postignuti su uz žrtve i onima koji su najveće žrtve podnijeli trebamo kontinuirano izražavati svoju zahvalnost.
Unatoč svim poboljšanjima životnih uvjeta još nije došlo do nekih bitnih prekretnica, kojima se nadamo, kad je u pitanju značajniji razvojni iskorak. Možemo li se tome opravdano nadati?
Ja ne bih govorio o tim stvarima, tu su ljudi iz gradske uprave. Ja želim naglasiti način kako se radi i ukazati na ljude čiji najsvjetljiji primjer trebamo slijediti. To su naši vrli Vrličani Milan Begović i fra Filip Grabovac Grabić. Mi smo se povratkom i obnovom kuća i života samo dijelom njima odužili, njima koji su se borili za život u svom kraju u kojem će Vrličani biti ponosni: svoj na svome.
Stoga smo već 1996. godine uz Rožaricu organizirali stručno-znanstveni simpozij o velikom bardu hrvatske kulture, domoljubu i mučeniku Milanu Begoviću. Izdali smo o tome i zbornik radova, a na Česmi smo mu podigli i bistu na mjestu gdje je dobio viziju za libreto najveće hrvatske opere: Eru s onoga svijeta. Već slijedeće, 1997. godine, organizirali smo i simpozij o životu i djelu fra filipa Grabovca Grabića i obnovili spomenik pored crkve koji su uništili četnički vandali.
Zašto to? Mislim da je bitno naći mjeru, sklad duhovne i materijalne kulture. Oni su taj sklad imali, a radi težnje da ga postignu trpili su u životu, postali su radi toga i mučenici. Drugim riječima i mi moramo tražiti taj sklad. Neće nas usrećiti materijalno blagostanje. Nećemo nigdje biti sretni kao u Vrlici, tu gdje imamo korijene. Neće nam sreću donijeti globalizam, iako nam je dobro služiti se modernim, suvremenim dobrima. Svi su osakaćeni koji ne znaju gdje su im korijeni. Svoje mogućnosti ostvarit ćemo najbolje kad smo ponosni svoji na svome. To je najbolje znao fra filip Grabovac Grabić koji je ismijavao hrvatske časnike u Veneciji koji su olako prihvaćali tuđe vrijednosti i gubili svoj identitet. On je, govore činjenice, bio svojim životom prorok koji se nije dao zanositi iluzijama i nekakvim sumnjivim idejama.
Sve će biti uzalud, sva materijalna bogatstva i blagostanje ako ne ustrajemo na putu očuvanja vrijednosti kraja, univerzalne vrijednosti čovjeka, koji radi i muči se, ali ponosno hoda i što je najbitnije duboko u sebi osjeća da je u punom smislu riječi čovjek ponosan na pređe, ustrajan da to prenese na svoje potomstvo.
Vi ste jedan od najistaknutijih protagonista hrvatske riječi, hrvatske politike proteklih 20-ak i više godina u vrlikom kraju. Predsjednik ste vrličkog ogranka Matice Hrvatske. Kao takav uvijek ste u prvim redovima kada treba reagirati na bilo kakvu opasnost koja prijeti ugrozom hrvatskom identitetu koji u našem kraju ima brojne svoje pečate. Uostalom čitav kraj je iskonski hrvatski, a često je bio izložen opasnostima.
Mi Vrličani znamo da smo baštinici Vrh rike, najstarije hrvatske nekropole i najstarijeg hrvatskog zvonika crkve Sv. Spasa u Cetini i župana Gastike i njegove županije. Velika je naša obaveza da se u ovom hramu klanjamo, da ga štitimo, da na njemu učimo, a osobno mislim da je došlo i vrijeme da ga oživimo kako bi se u njemu slavio Bog. Nažalost od 16. stoljeća do danas na tom svetom tlu su se događale čudne stvari. Drugi su posezali za ovim hramom s tim da ga nisu štitili nego devastirali i od toga stvorili mjesto sukoba.
Nažalost osim Vrličana i posebno vrličkog župnika fra Marka Duran, koji se zdušno zalaže za obnovu hrama, istom ne poklanjaju dovoljno pažnje ni više crkvene vlasti (iz razno raznih razloga). Bilo bi lijepo kad bi na ovo mjesto došli svi mjerodavni, kako svjetovni tako i duhovni poglavari, predstavnici obiju crkava te se ovdje poklonili, pomolili i zakopali ratne sjekire kako bi novi naraštaji nakon puno stoljeća našli mir i zakopali sjeme zla.
Posebno ste u svom radu bili okrenuti pisanoj riječi. Mnoge akcije, tiskanje knjiga, poticaji kulturnog stvaralaštva, organizacija kulturnih okupljanja vezana je uz vas.
Moramo učiniti još neke akcije. Kao prvo, mislim, moramo otići u Veneciju pa, ako ne možemo posmrtne, zemaljske ostatke fra Filipa Grabovca Grabića (koji je pokopan u franjevačkoj grobnici), prenijeti u Vrliku, možemo isklesati kamen i odnijeti ga s grudom hrvatske, vrličke zemlje i položiti mu u grob da se odužimo našem velikanu i da njegovi zemaljski ostaci mirno počivaju. Neka to bude obaveza nas Vrličana prema njemu.
Bilo bi vrijedno razmisliti i o zemaljskim ostacima Milana Begovića. Mi se godišnje barem jednom uz Rožaricu nađemo na njegovu grobu i vidimo da se hrvatski kulturnjaci prema njegu ne odnose s dužnim poštovanjem. Valja razmisliti o preseljenju njegovih zemaljskih ostataka u Vrliku, koju je posebno pri kraju života toliko volio, u obiteljsku grobnicu.
Vrlička narodna nošnja, vrličko kolo, čuvari Kristova groba… samo su neke specifičnosti kraja. Kako vidite njihov razvoj i značaj za buduće generacije.
Mi smo prepoznatljivi baš po tome. To su vrijednosti koje moramo čuvati kao zjenicu oka. To su simboli naših najvećih vrijednosti: domoljublja, bogoljublja, čovjekoljublja to jest obitelji. Sve te vrijednosti danas su u velikoj ugrozi. Za te vrijednosti valja se zalagati i podnositi žrtve. Danas je novo vrijeme. U Vrlici smo napravili infrastrukturu suvremenih gradova i Vrličani u njoj trebaju realizirati te svoje vrijednosti. Vrlika nas željno čeka, u njoj trebamo tražiti svoje mjesto. Prošlo je vrijeme kada smo morali tražiti mjesto drugdje, Vrlika danas raširenih ruku čeka svoje sinove, a u njoj će sigurno naći više sreće i zadovoljstva nego bilo gdje. U tom smislu svim Vrličanim i Vrličankama u Vrličkom kraju kao i onima diljem Hrvatske i svijeta te svima koji vole Vrliku i u nju dolaze, želim Sretan Božić i mnogo uspjeha, sreće i zadovoljstva u Novoj, 2008. godini.